RUSKA AVANGARDA U BEOGRADU: POSTAVKA OD 117 RADOVA OD 24. DECEMBRA U MUZEJU ISTORIJE JUGOSLAVIJE

Vasilij Kandinski- Studija Supermatizam
Vasilij Kandinski – Studija Suprematizam

Izložba Ruska avangarda u Beogradu biće otvorena 24. decembra 2015. godine u Muzeju istorije Jugoslavije (objekat Stari muzej), a autorke izložbe su kustosi Ana Pahomova i Faina Balahovska. Na izložbi Ruska avangarda u Beogradu biće predstavljeno 117 radova više od 50 poznatih umetnika: slike, crteži, ilustracije za knjige, skice kostima za pozorište i film, porcelan sa propagandnim porukama i idejni nacrti arhitektonskih zdanja, a među najznačajnijim delima su grafike i slike Vasilija Kandinskog, Aleksandra Rodčenka, Ivana Kljuna, Aleksandra Arhipenka, Aleksandra Vesnina, Ljubov Popove, El Lisickog i Sergeja Ejzenštajna. Najeminentniji predstavnik ruske avangarde Kazimir Maljevič biće predstavljen kroz postavku porcelana. Read more

JEDINSTVENA PLAVO-BELA ZBIRKA DETALJA U BEOGRASKOM DOMU LJILJANE MATEJIĆ

P_20150503_124922
Životni prostor je ponekad toliko verno ogledalo vlasnika da kada pogledate sve detalje u njemu i ambijentalne celine ne ostaje više ni jedna nedoumica ili bar ne ona koja se odonosi na afinitete, estetske stavove i interesovanja onoga ko u tom domu živi. Kuća Ljiljane Matejić iz Beograda je slika onog ambijenta, stila i načina života kakav je godinama negovala dok je živela u Nemačkoj i krstarila omiljenim Mediteranom, a sada je to objedinila u porodičnom domu na Topčideru. Read more

AH, TI DIVNI CVETIĆI

R_Belles_Fleurs_Mood01

Cveće i inspiracija koja od njega potiče ne izlaze nikada iz mode: menjaju se samo interpretacija i stilski pristup. Tkanine, porcelan, staklo, keramika.. sve su ovo površine kojima različiti dizajneri na svojstvene načine pristupaju. Ovog leta, pored finih pastelnih boja, ponovo su omiljene neobične kombinacije kao što su ciklama i boja pomorandže, motivi su nešto usitnjeniji, a zastupljeni su i egzotični primerci. Read more

PORCELANSKI CHRYSANTHEMUM IVE BRKIĆ

 

IVA. brkic

Hrizantemu često prepoznajemo u šarolikim cvetnim talasima koji izviru u radovima Ive Brkić. Ljupko i jednostavno cveće koje se na svakom koraku može naći, poznato i kao grobljansko, u nazivu izložbe održane od 12. do 24. marta u Maloj galeriji ULUPUDS-a, predstavljeno nam je svojim latinskim nazivom (Chrysanthemum), zvanično i dostojanstveno, sa naučnom preciznošću.U ovome se prepoznaje autorkina rešenost da istakne jedinstvenost u mnoštvu, u slavu individulaizma. Imajući u vidu da u ovdašnjoj kulturi hrizantema nema naročito simboličko značenje, (kao u recimo Kineskoj), značajna je činjenica da izložba po njoj dobija naziv. Ovoga puta, ona je odabrana.Delikatni i tanki, a opet, veoma otporni oblici u porcelanu podrazumevaju prefinjenost, prozračnost, lakoću, kao i strpljenje pri izradi i rizik od lomljenja tokom tog procesa. Iva Brkić prihvata rizike i ispituje granice izdržljivosti materijala. Baveći se pomeranjem granica sopstvenih izražajnih sredstava, u nastojanju da granica izdržljivosti materijala dobije što više na svom elasticitetu, ona transponuje svoje kapacitete u porcelan, koji je odabrala kao medij u kom se izražava. Ipak, način bojenja koji podrazumeva da porcelan ostaje u osnovi dominantno beo, a da se na pojedine elemente nanose pastelne boje sa zlanim akcentom, pravi sponu sa tradicionalnim. To jasno govori da Iva Brkić ne želi da čini revolucionarne raskide sa tradicijom. To u isto vreme odgovara i konkretnim porukama kojih su ovi radovi nosioci, podržavajući doslednost dekorativnosti, dopadljivosti, ali nedvosmisleno vukući napred, iza postojećeg horizonta.

Ovoga puta autorka je doslovno uvrstila delove biljaka u svoja umetnička ostvarenja. Umačući ih u porcelansku masu, nakon pečenja dobijala je nove,izuzetno tanke forme, a fizičkim i hemijskim reakcijama organskih materija sa glazurom tokom pečenja, neobične boje i efekte. Segmenti koje je ona izdvojila iz prirode su efemerni i propadljivi tragovi života. Njihne odlikuje naročita osobenost. Zapravo,u svojoj brojnosti i dostupnosti u svakodnevnom okruženju, umetnica je takoreći morala samo da pruži ruku da bi ih ubrala ili dohvatila. Ipak, sam čin njihovog izdvajanja i neobična sudbina koja ih je zadesila ovekovečene u porcelanu čini ekstremni preokret. Oni postaju nešto novo. Iva Brkić prenosi u  porcelan  otiske oblika iz prirode. Delove cveća, grančice, plodove biljaka, ostatke ljuštura nekada živih jednostavnih bića, koji u samom procesu prenošenja svog oblika u porcelan na visokoj temperaturi bivaju spaljeni, uništeni. Njihovi otisci u porcelanu postaju trajne forme. Najizdržljiviji organski delovi ostaju preslikani u porcelanu sa oblicima vernim prirodnim, a oni propadljiiviji se transformišu ili nestaju. Odnosno, ključne crte oblika, koje su ih činile onim što su bili, postaju deo nove tvorevine, u koju umetnica udahnjuježivot u okviru nove kreacije.  Ovi ostaci živog sveta pre svega se pojavljuju na lopaticama za torte i provirujući iz srcolikih formi.Koja su to srca? Ona koja kucaju ili ona što se crtaju za ljubav? Biće da je to isto. Našavši se u dilemi da li je, nakon što se potpuno ogoli, lepo ili morbidno, prevaldalo je uverenje da se ono ljudsko predstavljeno srcem,ne može svesti samo na organ od krvi i mesa. Mekane i amorfne srcolike forme Iva Brkić je postavila na poslužavnik. Ovako statične, one su takoreći ponuđene nama. Bez ikakve odbrane, u svojoj nemoj ranjivosti, izložene su na milost i nemilost svemu.

 

Tragove živog sveta vidimo na priboru za serviranje deserta. Lopatica za torte u svoj svojoj dekorativnosti i asocijativnosti na slast, podrazumeva servilnost. Njena funkcija podrazumeva nemilosrdno odsecanje dela skladne i estetizovane celine (recimo torte), izmeštanje tog dela, i dodeljivanje nekom, ko može biti bilo ko. Svest o neizbežnosti tog procesa i prepuštanje njemu ispunjava frustracijom. Ipak, ceo prizor odiše smirenošću, koja možda sugeriše prihvatanje bolne transformacije i hrabro verovanje konačnuu ispravnost procesa.
Iva Brkić veruje da promene koje su neumitne tokom vremena, kojima se moramo povinovati, biti njih svesni, nekada im direktno gledati u oči, moraju rezulturati lepim, kriju zapravo veru u ljudsku prirodu.

Lidija Ham Milovanović, istoričar umetnosti

Foto: Galerija ULUPUDS